SOS telefon: 1264
Telefon 24h: +387 66 810 800
Društvene mreže:
×

Trgovina ljudima je globalni fenomen koji pogađa sve zemlje – zemlje u političkoj i ekonomskoj tranziciji, nerazvijene zemlje i zemlje u razvoju, zemlje u ratu i postkonfliktne zemlje, koje se pojavljuju kao zemlje porijekla i tranzita žrtava, kao i ekonomski razvijenije zemlje koje se pojavljuju kao zemlje destinacije.

Termini „zemlja porijekla“, „zemlja tranzita“ i „zemlja destinacije“ nisu apsolutne kategorije – jedna država može, u konkretnim slučajevima, imati različite uloge. Takođe, ekonomska razvijenost i bogatstvo zemlje destinacije se ne mogu posmatrati nezavisno od situacije u zemlji porijekla. Ovo je najbolje može vidjeti na primjeru trgovine ljudima u Bosni i Hercegovini koja je jedan period bila zemlja tranzita i destinacije a danas je najviše zemlja porijekla. (Pogledati: Trgovina ljudima u BiH)

Trgovina ljudima podrazumijeva prodaju i kupovinu, tj. držanje neke osobe u cilju njene eksploatacije, kao i sve druge radnje koje mogu biti dio tog procesa (npr. prevoz, skrivanje, čuvanje i sl.). Do eksploatacije uvijek dolazi i eksploatacija se uvijek održava upotrebom sile, prijetnje, prevarom, zloupotrebom ovlašćenja i/ili zloupotrebom teškog položaja, otmicom ili na neki drugi način. Kada se radi o trgovini djecom, nije važno koje sredstvo je upotrebljeno, tj. govorimo o trgovini ljudima iako nije bilo elemenata prijetnje, prinude, zloupotrebe položaja i slično. Takođe, pristanak žrtve na eksploataciju ne mijenja činjenicu da se radi o trgovini ljudima i da je to krivično djelo.

Cilj trgovine ljudima je ostvarivanje zarade (ili neke druge koristi) kroz eksploataciju, bilo da se radi o seksualnoj eksploataciji, prinudnom radu, prinudnom prosjačenju, prinudi na vršenje krivičnih djela, ilegalnom usvojenju, prinudnim brakovima, trgovini organima ili nekom drugom obliku. Jedan od uobičajenih stereotipa je da trgovci ljudima svoje žrtve izlažu isključivo seksualnoj eksploataciji, te da su samo žene i djevojčice ugrožene, a zanemaruju se drugi oblici eksploatacije, kao što je radna eksploatacija, čije su žrtve najčešće muškarci.

Fenomen trgovine ljudima po prvi puta je razmatran na međunarodnom nivou krajem 19-tog vijeka, tokom serije međunarodnih konferencija[1] o problemu koji je u to doba nazivan „bijelim ropstvom“.[2] Prvi međunarodni ugovor koji se odnosio na suzbijanje trgovine ljudima potpisan je u Parizu 1904. godine.[3] U kasnijim godinama problem trgovine ljudima privlačio je sve više pažnje i postao je predmet više međunarodnih ugovora. Jedan od njih je i Konvencija Ujedinjenih nacija o suzbijanju trgovine ljudima i eksploatacije drugih u prostituciji (1949). Ova konvencija kritikovana je, pored ostalog, zbog izjednačavanja trgovine sa eksploatacijom prostitucije, stavljanja neuporedivo većeg akcenta na kriminalizaciju nego na zaštitu žrtava, kao i zbog nepredviđanja mehanizama implementacije. U potrebi da se adekvatno odgovori zahtjevima nastalim usljed stalnih promjena u dinamici trafikinga, uslijedilo je donošenje još nekoliko međunarodnih dokumenata. Među najnovijim univerzalnim dokumentima jeste i Protokol za prevenciju, suzbijanje i kažnjavanje trgovine ljudskim bićima, naročito ženama i djecom (2000).[4]

U stavu (a) Člana 3 Protokola definisana je trgovina ljudima:
„Trgovina ljudskim bićima znači vrbovanje, prevoženje, prebacivanje, skrivanje i primanje lica, putem prijetnje silom ili upotrebom sile ili drugih oblika prisile, otmice, prevare, obmane, zloupotrebe ovlašćenja ili teškog položaja ili davanja ili primanja novca ili koristi da bi se dobio pristanak lica koje ima kontrolu nad drugim licem, u cilju eksploatacije. Eksploatacija obuhvata, kao minimum, eksploataciju prostitucije drugih lica ili druge oblike seksualne eksploatacije, prinudni rad ili službu, ropstvo ili odnos sličan ropstvu, servitut ili uklanjanje organa;

Stavom (b) člana 3 Protokola, naglašeno je da pristanak žrtve trgovine ljudima „na namjeravanu eksploataciju iznijeti u stavu (a) ovog člana je bez značaja u slučajevima u kojima je korišćena bilo koja mjera iznijeta u stavu (a).“ Dalje, stavom (c) Člana 3 naglašeno je da se vrbovanje, prevoženje, prebacivanje, skrivanje i primanje djeteta za svrhu ekspoloatacije smatra trgovinom ljudskim bićima čak i ako ne obuhvata bilo koje od sredstava iznijetih u stavu (a) ovog člana“.

Isticano je mnogo puta do sada da je Palermo Protokol uspio da, u većoj mjeri nego što je to bio slučaj sa prethodnim konvencijama, odgovori zahtjevima koji proističu iz složenog koncepta „trgovine ljudima“. Tako, „tema postaje ne samo problem nasilja nad ženama, već problem nasilja i prinude čije su mnoge žrtve žene, ali i muškarci“ (Surtees 2000:110). Protokol je takođe hvaljen i zbog toga što je prepoznao „potrebu za kombinovanim pristupom koji integriše efikasnu prevenciju trgovine ljudima sa gonjenjem učinilaca trgovine ljudima, kao i zaštitom ljudskih prava i pružanjem pomoći žrtvama trgovine“.[5] Uz to, Protokol se ne ograničava na eksploataciju do koje dolazi usljed očiglednih oblika prinude, kao što su upotreba sile i prijetnje, već u ovaj pojam uključuje i „zloupotrebu moći i ranjivosti“. Protokol ne pravi razliku između trgovine unutar zemlje i transnacionalne trgovine ljudima.

Pojam trgovine ljudima ima sličnosti sa drugim pojmovima koji se odnose na različite forme eksploatacije ljudi.

Ropstvo i uslovi slični ropstvu mogu, ali ne moraju biti u koincidenciji sa trgovinom ljudima; iako žena može biti vrbovana i transpotovana korišćenjem prinude, zloupotrebom moći ili ranjivosti, ona ne mora neizostavno završiti u situaciji sličnoj ropstvu. U isto vrijeme, žena „se može naći u situacijama prinudnog rada/situacija slična ropstvu a da nije bila trafikovana“.

Prostitucija je aktivnost koja se od različitih aktera različito percipira. Dok se neki zalažu za prava osoba koja rade u seks-industriji, drugi smatraju sve prostitutke žrtvama i zalažu se za ukidanje svih oblika prostitucije. Stanovište većine istraživačica/a i autora/ki ove publikacije bliže je stanovištu da je prostitucija proizvod rodne nejednakosti i jedan od najgrubljih oblika eksploatacije žena, ali rasprave o prostituciji nisu bile predmet istraživanja ni razmatranja.

Važni pojmovi u ovom istraživanju jesu viktimizacija, reviktimizacija i sekundarna viktimizacija. Viktimizacija označava proces nanošenja različitih oblika povreda i zloupotrebe ljudskih prava od strane osoba uključenih u mreže trgovine ljudima. Reviktimizacija uključuje ponovno nanošenje povreda žrtvi od strane istog ili drugog trafikera nakon što je bila izbavljena. Sekundarna viktimizacija označava proces nanošenja različitih povreda ili zloupotrebu ljudskih prava od strane drugih osoba, od kojih se očekuje da žrtvi pruže pomoć i zaštitu.

 


[1] Prva međunarodna konferencija o problemu trgovine ljudima održana je u Parizu 1895. godine, druga u Londonu 1899, a treća u Budimpešti 1904. godine, Bjerkan Liza i drugi, Samo moj život, Beograd 2005, strana 12

[2] Neslaganja na međunarodnom nivou o tome da li prostiutucija treba biti eliminisana ili ne, razlog je što “do 1949. godine prostitucija nije imenovana kao poseban fenomen već je na nju u međunardnim ugovorima upućivano kroz koncept “belog ropstva” i, nakon 1921. godine, kroz  “trafiking”, Bjerkan Liza i drugi, Samo moj život, Beograd 2005, strana  12

[3] Konvencija  o suzbijanju trgovine bijelim robljem

[4] Ovaj Protokol dopunjuje Konvenciju UN protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, au  praksi ga nazivaju Palermo Protokol

[5] Ekberg, G.S, (2002), „The Palermo Protocol“ br I, str 40

POSLEDNJI ČLANCI

10-06-2019 05:46
Publikacije
10-06-2019 05:44
Zakoni
07-11-2013 05:57
Kontakti
07-11-2013 05:55
O mreži Ring
07-11-2013 05:55
Dokumenti
07-11-2013 05:55
Članice Mreže Ring
RING Mreža | Sva prava zadržana © 2019
Powered by limun.co